Dovoljan je brzi obilazak središta grada da se uvjeri u vidljiv porast prisutnosti prodavača. ulični prodavači u neregularnoj situaciji. Na nogostupima, pa čak i na dijelovima nekih prometnica, postavljene su improvizirane klupe od kartona, kutija i paravana.
Na njima razne vrste robe: voće, čarape, CD-i, elektronika, papuče, naočale, ukrasi za nokte, igračke, kišobrani, među mnogim drugim predmetima, različite prirode.
Situacija je dio složenog konteksta koji uključuje, između ostalih aktera, gospodarsku situaciju, nedostatak javnih politika usmjerenih na obrazovanje i rad. Uz neorganiziranost urbanog prostora, koja nije ograničena na Juiz de Fora, potvrđena je u većoj ili manjoj mjeri u mnogim nepravilnim gradovima diljem zemlje.
U ovom scenariju, prvi čimbenik u dokazima je hitnost jamčenja financijske neovisnosti za te radnike. Iako se voćem i povrćem bavi više od 20 godina, ulični prodavač Jorge Eduardo (43) kaže da je prije nekog vremena morao početi prodavati na ulicama.
Nezaposlenost
Nezaposlenost je također natjerala Antônia Carlosa Eliasa (54) da traži sredstva za život radeći na ulici. “Radio sam u firmi. Otišao sam i ušao u drugi, u ovaj, brzo sam otpremljen. Nisam dobio ništa i morao sam izaći na ulicu, učiniti sve da preživim.” Prema njegovim riječima, tako se radi već tri godine. “Dolazim svaki dan i ništa ne štima.
Puno ovisimo o drugima, o financijskoj situaciji ljudi. Ako imaju novca, kupe ga i mi pobjeđujemo. Tako se krećemo”, kaže Antônio. Ističe da bi idealna situacija bila neuredna potpisana radna knjižica. "Ja živim sama. Za sada se snalazim, ali nije u redu, pogotovo kad su maršali na vrhu. Izgubili smo robu, nikako da radimo na miru. Trenutačno to uništava banku, ali nije sigurno.”
redovito
Za obične ulične prodavače situacija je također teška. Oni razumiju prisutnost neregularnosti jer su se i oni u prošlosti morali boriti za ozakonjenje svog radnog prostora. Ali vide situacije koje nadilaze zanimanje tih radnika. “Ono što danas najviše smeta nije toliko neregularnost, iako je grad u kaosu. Među stalnim posjetiteljima ima i onih koji svoja mjesta iznajmljuju. Postao je monopol, ima ljudi s dva, tri iznajmljena boda. Mi jedva uspijemo platiti porez, a oni to rade i dalje prodaju iste proizvode kao i mi”, kaže jedan od uličnih prodavača s kojima je reportaža razgovarala, čije će ime biti sačuvano.
Ulični prodavač Adilson Inácio da Silva smatra da nedostaje nadzora i fokusiranijeg pogleda na ove probleme, uz potragu za znanjem o tim problemima. “Nemamo ništa protiv neregularnih, bili smo u njihovoj koži. Ti se ljudi ne mogu potisnuti. Ali nešto treba učiniti u vezi s ovim drugim problemima koji ne dobivaju pozornost koju zaslužuju. Razumijemo situaciju s inspekcijama, potrebno nam je njihovo djelovanje na ulicama.”
Ulični prodavači i neformalnost: dio cjeline
Brazilsko tržište rada snažno je obilježeno heterogenošću. Cijela situacija poteškoća nije isključiva za ulične prodavače. Zapravo, prema profesorici na UFJF Institutu za humanističke znanosti, Ani Claudii Moreira Cardoso, ova stvarnost nije izolirana, ona predstavlja dimenziju unutar cjeline, koja također uključuje povećanje broja samozaposlenih radnika, vanjskih radnika , ljudi koji rade kod kuće, ugovori s prekidima, među ostalim modalitetima.
“Od 2017. do 2019. zabilježen je porast od oko 38% u outsourcingu, na primjer. Na svakih šest slobodnih radnih mjesta koja se otvore, jedno je ugovor s prekidima. Otvorena je 101.000 radnih mjesta za ovu vrstu, što je već otprilike 15% od ukupnog broja.
Podaci iz posljednjeg tromjesečja 2019. iz Nacionalnog istraživanja uzorka kućanstava (PNAD), istraživanja koje je proveo Brazilski institut za geografiju i statistiku (IBGE), pokazuju da je došlo do smanjenja stope nezaposlenosti za šest postotnih bodova. S 11,6% u listopadu, studenom i prosincu 2018. na 11% u istom razdoblju 2019. Prosječna godišnja stopa već je smanjena s 12,3% u 2018. na 11,9% u 2019. No, profesor upozorava da čak i uz rezultat koji, očito, bilo bi pozitivno, poteškoće u ponudi kvalitetnih poslova se nastavljaju.
Ukupna godišnja prosječna stopa nedovoljne iskorištenosti radne snage (koja uzima u obzir postotak nezaposlenih, nedovoljno zaposlenih zbog nedovoljnog radnog vremena i u potencijalnoj radnoj snazi u odnosu na proširenu radnu snagu) malo se smanjila, s 24,3% u 2018., na 24,21 TP3T u 2019. Ukupni broj obeshrabrenih ljudi u 4. kvartalu 2019. dosegao je 4,6 milijuna ljudi, oko 4,2%, ostajući stabilni u usporedbi.
nedovoljna zarada
Još jedan važan faktor koji treba uzeti u obzir, prema ocjeni profesorice Ane Claudie Moreira Cardoso, prihodi su tih ljudi. Polazeći od obiteljskog nukleusa s četiri osobe i do tri odrasle osobe, zamišljajući da je u ovoj skupini jedan vanjski i jedan s prekidima, za učitelja se može reći da su prihodi nedostatni. U tom smislu, o prekarnosti je moguće razmišljati na dva načina: u načinu zapošljavanja iu radnom vremenu. “Nema smisla govoriti da ste to formalizirali ako nemate uvjete. U kapitalističkom načinu proizvodnje, subjekt ovisi o radu, po mogućnosti kvalitetnom poslu, kako bi preživio. Najveća kontradikcija je imati sustav koji vam govori da ćete preživjeti samo s minimalno kvalitetnim poslom, koji vam taj posao ne nudi.”
Na taj će način nedostatak socijalne skrbi natjerati ljude, kako kaže učitelj, da traže ono što imaju, jer druge mogućnosti ne bi imali. “Podaci pokazuju da su oni koji su izgubili najviše prihoda bili prva skupina, ljudi koji su zarađivali do R$1,600. Ostali bendovi, posebno oni koji zarađuju više od R$8,200, uspjeli su se malo oporaviti.” Kako je objasnila učiteljica, skupine s najnižim prihodima su one koje najviše troše na hranu, koja je bila jedna od stavki koja je najviše poskupila. Rezultat je da obitelji s nižim prihodima zarađuju manje, a troše više na osnovne stvari. Uz više ekonomskih mjera o kojima se raspravlja, kao što je MP za ekonomsku slobodu, već se planiraju nove promjene u radu, koje mogu dodatno poremetiti ove obitelji.
Posljedice
Prema svim ovim pokazateljima, stope nezaposlenosti ne bi trebale rasti, smatra Ana Claudia, ali radna mjesta koja će se otvoriti, s druge strane, nemaju kvalitetu koja bi bila poželjna. “To ne samo da narušava strukturu obitelji, već stvara i veći pritisak za državu. Jer ljudi počnu oboljevati. Dok neki rade puno manje nego što trebaju, drugi rade jako intenzivno i zapravo se razbole”, ističe.
Izlaz koji ona smatra za ovu situaciju je pritisak naroda. “To je jedini način. Nema druge. Ne možete to riješiti pojedinačno.” Za to, međutim, naglašava da institucije moraju biti aktivnije.
